Luka

Priče iz brijačnice kod Ćazima i Asima, 2. dio

Svanu, mala, zora b'jela
A ti meni osta c'jela.

- Ljudi, kad vam kažem, ona je k'o vila. Ma kakva vila, ni grom gromova joj nije ravan. Elenoru Barudžiju sam upozn'o na igranci u Turskom Lukavcu. Nekad je tu izlazila dok je bila kod tetke u Koksari - objašnjava Ćaze mušterijama dok čekaju na red u brijačnici.
- De ti njima ispričaj kako je bilo kad si se našao u Beogradu s njom! - podršku pruža brat Asim i nastavlja da škljoca makazama.
- Ma, jah... - počeša se Ćaze po laktu i nastavi s pričom - ...jednom prilikom vrać'o sam se iz Skoplja u društvu velikog mog jarana Muharema Serbezovskog. Kad smo bili negdje u blizini Beograda nazovem ja Elenoru i nađemo se u kafani 'Tri šešira'. Znaju ljudi, ba, Muharema, a poznali i mene, pa sve pitaju kako smo i šta ima. Popilo se, dobro se pojelo, a bogme i posjedilo. Vidim ja Elenora usjala očima k'o da je sjela na žabu, pa velim joj 'Hajmo prošetat!'. Šetamo mi Knez Mihajlovom, a čini mi se sve je stalo... i Zemlja... i tramvaji... i autobusi... i satovi... i mozak u ljudi... sve puca od zavisti i požude od pogleda na Elenoru. Spustimo se dole prema Dunavu i lagano je povedem obalom s namjerom da pronađemo mjesto gdje bi joj objasnio 'šta djeca znaju o zavičaju'. Dragi Bože, svugdje oko nas romantika, prava filmska. Nebo okovano zvijezdama, valcer na sve strane ljulja, raspukle se mirne obale Dunava k'o obrve ljute Zilke Špigine. Ja k'o puška zapet, onako strateški spreman za akciju. Tamam da se uhvatim posla, kad ono nešto poče lupat', roktat', kloparat', pljuskat'. Ma voda pljušti na sve strane k'o da je cunami. Skočim ja poput ninđe i stanem za jedan grm. Čučnem i pogledam iza grma, kad ono, gluho bilo, imam šta i vidjeti - na obalu Dunava izašla riba veličine vola i, zamisli, doji ribiće...

Priče iz brijačnice kod Ćazima i Asima, 1. dio

Dođi, mila, skočila mi žila.

Hitro sam prešao kroz mali drvored pa preko ulice ka brijačnici sa namjerom da se malo uljudim kako bi rekao moj stari komšija Zijo. Mahnuo sam Elviru rukom, ugovoren znak da je velika gužva u brijačnici i nek ide u redakciju po Sabinu i Denisa. U brijačnici uglavnom poznata lica mojih komšija i školskih drugova.
- Zdravo ljudi i kako ste majstori, možel' šta onako preko reda? - pitam čuvene majstore brice uz rukovanje sa Redžić Samirom, Rizom i ostalim.
- Nije problem, evo Zeno je već pri kraju, a ostali su svakako više radi priče tu - veselo odgovori Asim i pruža ruku da se rukujemo.
- Pa, onda razlog više da čujemo koju pametnu - zaključi Samir Redžić.
Uključi se i Ćaze u diskusiju sa pitanjem:
- Šta ima, onako... ideš li gdje?
- Svašta ima, a hoda se tu i tamo - odgovorih.
- A kako ti podnosiš ove vreline, i jesi li iš'o gdje na more? - pita Asim i prinosi ogledalo Zeninom potiljku.
- Puno je obaveza pa se nije stiglo - rekoh.
Ostali takođe nešto dobaciše, a Kasimu Suljinom đavo ne da mira, pa zapitkuje Asima:
- Jestel' vi ba gdje išli na more?
- Počeli se pripremati - odgovara kratko Asim.
- Čuj ba počeli se pripremat' - čudi se Kasim, dok se brijačnica zatrese od glasnog smijeha.
- Lijepo Kasime. Ne možeš k'o sir bijeli otići na plažu. More je to bolan, a nije potočić u Mersinom suvatu. E zato smo redovno uveli termine priprema na Panonskom jezeru u Tuzli - objašnjava Asim.
- Ih, priprema i sile - ruga se i aplaudira Kasim Suljin.
- Nije ba, lako. Eto šta nam se neki dan desilo kad smo krenuli na Panonsko jezero - prekida brijanje i nastavlja sa pričom Ćaze.
- Ostavili mi auto kod kipova u Tuzli, pa krenuli ka skveru i taman nekad kod skvera kad ono na pola puta zmija naočarka, ovolika - pokazuje rukama Ćaze.
- Kud i šta sad? Pune ruke cegera. Mi polako, k'o krenemo nazad, a naočarka za nama. Mi lijevo, ona lijevo... mi desno, a ona desno. Sunce upeklo, oči na vr' glave. Ma, pukne meni film, spustim one cegere na zemlju i opalim joj, onako, onaj zidarski šamar, pravi - unio se u priču Ćaze pa pokazuje udarac dok prisutni bez daha slušaju priču.
- Kako ja zmiju naočarku zviznu, zmija na jednu stranu, a naočare na drugu.

Kažu da je tišina moćnija od ćutanja
a tvoje ćutanje je simfonija,
moćni preludij u B-molu,
jecaji što mi u duši ostavljaju tragove
mamurni od snova
u plantaži tišine.
Ja te podržavam!
Dobar sagovornik
uz doručak od "ajvara".
Satkana od ljepote grijeha
zastidjela se postelja laticama ruža
na praznik nevinosti
i herpes na tvojim usnama
liči na "predjeo slikan čajem".

I dalje pridržavam
prevrnutu brazdu
tvojih bedara
dok se ko jegulja
u mreži koprcaš i mreškaš
probijena donjim bodežom
nježnošću osvijetljena.

Koliko li snage i umijeća treba
da bi se otkrio prostor
bivstvovanja slobode?

Ja sam svoju slobodu, oče,
pronašao u tebi,
mojoj neizmjernoj opsesiji
osvetljenom oltaru
ljepote
i smisla postojanja.

Kako je slatka ta spoznaja!
Ko anđeo nade!

Sad me izbjegavaju
al nema veze
doći će i mojih pet minuta
pa će mi se ti isti
klanjati i sklanjati s puta.

Za neke sam bio seljak
za neke tek postati
a ne znaju da ću
i kad umrem
u biti seljak
ostati.

Dok muzu aprilske kiše
po golim planinskim liticama
i trube nevidljivi trubači noći
posljednji trak mi dana sjaše
tamo gdje jecaju gitare
i razbijaju se čaše.

Gledajući u svoj paorski dlan
gdje mi se završava reljef života
vidjeh sudbinu, crnokosa boginjo,
da nam se kroz pješčani sat odliva
i mladost i ljepota.

U osmjehu zatečena
i ćutljiva ko snovi mjesečine
iako toplinom molitve ublažena
i bezgrešna ti bi bila
grešnim iskušenjem.

Draga moja,
ti si apsolutno
promašeni projekat
svoga stvaraoca,
lakomisleni plod sebičnog duha
improvizacija moderne ljubavi.

Kolika je bitnost dame
za jednokratnu upotrebu
u primitivnom odnosu
provincijskog poimanja
umjetnosti življenja
i šta je čast u nečasnom dobu
ludost u bespuću jada
ili sebičnost u obliku bespomoćnosti,
iluzija o vječnoj ljubavi
ljubav prema nepostojećem,
savršenom.

Besmisao ljudskog smisla
je samo istinska želja za moći
i nadmoći
u smislu prevare i samoprevare
da bi se i nemoć
sa silom izjednačila.

I zarazna mržnja je
duhovna osveta nemoći
naročito u vremenu
beznađa i degradacije
svega što je moralno
i normalno.
O, kako je u tom svijetu biti sanjar!
Bolesnik od umjetnosti.
Hvala Stvoritelju što me nije poštedio
da osjetim tu zarazu
u dubinama mašte, da ronim
gdje prestaje vrijeme
i sve postaje ljubav
samo ljubav!

Bože,
gospodar si moj
a ja pokorna sluga
i rob tvoj.
Hvala Ti
za dodir na daljinu
na čulima otvorenu spoznaju
prolaznosti
hvala za volji
što istrajava
na putu mira
i savršenstva.

Hvala Ti
na podarenoj nadi
i snazi u borbi
i spoznaji samog sebe
da pobjedim
želju za osvetom
da podnesem
i poraz savladam
moć uspjeha i sjaja
što ga lažno slava nudi.

Hvala Ti na toleranciji.
Strpljenju i miru
putu do Tebe
do ljubavi
gdje se i sreća susreće
nada ne ostane bez nade.
I kad smrt mi
posljednju izgovori riječ
biće to zahvalnost:
"Hvala ti Bože
što spoznah svoje
vrlline nemoći
te tajne
krajolike duše".

Ne želim da učestvujem
u ubistvu tvom, odnosno mom'!
A ono tako privlači
lažnu nadu i sjaj
nudi, slast gorke osvete...
Vraćam se kroz tunel
ka svjetlosti a tvoj postojanje
dohvatio sam vjerovanjem.
I nije me strah zakona pisanog
i lažnog suda ljudskog!
Poguban je i za sudiju i za osuđenog.

Zakon nepisani je jači.
Drži me budna, čula ne zatvaram
pred strahotama i manipulacijama.
Slušam, gledam i osjećam
civilizaciju laži, obostrane,
nikada site uvijek gladne
patetike i demagogije.
Uvijek i samo uvijek, bez logike i istine
zaštićeni uniformom i skriveni pod šljemovima
za parolu spremni:
"Koju ni samoći ne smiju povjeriti".
Hipnotisani novcem, timskim radom
kroz sistem u apokaliptičnu budućnost
gdje sve zaudara na trulež snobizma,
zaudara bespomoćno.

Sebično, ulicama šetaju mrtvi ljudi.
Gledaju a ne vide.
Slušaju a ne čuju.
Čine a ne osjećaju.
To strojevi strojev korak gaze,
bezosjećajno, slijepo i gluho,
složno u svom ropstvu i propasti.
Amin.